Volonterski rad bihaćkih gimnazijalaca

0
204

Ako biste upitali nas mlade ljude, šta je to što nam život čini nepredvidivim, teškim, u istom momentu, bismo vam  predočili nekoliko problema koji nas muče,  ali bismo  vam odmah  ponudili i ideje, za njihovo rješinje Nismo svjesni da sutra ne donosi  bolje dane, da je moguće da sutra budemo ti koji moraju odrasti jednom trenutku, ojačati karakter i boriti se poput starijih koji su nas do sad štitili. Svijest je nešto što je bilo potrebno probuditi u nama mladima, izvući nas iz ustaljenih okvira i pokazati šta se to usitinu dešava u našem malom gradu na rijeci Uni što je u zadnjih par godina postao dom onima, koji su hiljade kilometara daleko od svojih kuća. Kao srednjoškolka pitala sam se u noćima spokoja svog doma kakve to snove sniju moji vršnjaci, pa i oni mlađi nedaleko od moje kuće, u migracionim centrima, promrzli od putovanja i umorni od svega što im je život donosio dok su, primorani na borbu za opstanak, letjeli dalekim prostranstvima bez obzira na veličinu krila i njihovu snagu. Rekla bih da su im svakim danom krila bila kraća, a snovi su postajali momenti koji donose barem privid mladosti kakva bi ona trebala biti. Slušali smo i gledali mi mlađi podjednako kao i stariji, o tim putnicima koji su našli spokoj u našem gradu, gradili smo naša mišljenja o njima, izmjenjivali iskustva i stavove, ali nikad zapravo nismo pokušali osjetiti i suosjećati pravu istinsku sudbinu naših vršnjaka.

Pomislili smo da možda prilike za to i nema, da smo ovako mladi zapravo i nejaki pomoći, poslušati njihove priče, dati im savjet. No, to se nije ispostavilo tačnim. Priliku da to iskusimo, dobili smo kao učenici srednje škole Gimnazije «Bihać»   koja njeguje prijateljski odnos s  srednjom školom UWC u Mostaru. «Putevima prijateljstva» projekat je moje škole koji pronosi ideju ujedinjenja, stvaranja prijateljstava van granica našeg malog Bišća, širi vidike mladih ljudi i pronalazi nove ideja za buduće obrazovanje. Bitan je faktor našeg obrazovanja. Do sada smo s našim prijateljima iz Mostara obišli ono što Bihać čini godinama takvim, a projekat volontiranja u Migracionom centru «Borići» bio je novi izazov, novi način druženja kroz human rad, u doticaju s još više kultura. Sedam volontera iz moje škole pridružilo se ovom projektu, zajedno s osam volontera iz Mostara, zahvaljujući JRS organizaciji koja je nama srednjoškolcima, pomogla da upoznamo drugu stranu života u Bihaću.

Kao i svaki odlazak u nepoznato i ovaj se činio teškim. Prave riječi koje bi opisale odlazak u migracioni centar jesu pobjeda nad predrasudama, koje su nam nametnuli naša društvena zajednica i naši mediji. Predrasude nismo imali samo mi, mladi građani Bihaća, nego i naši prijatelji iz Mostara. Želja da pomognemo, da pokažemo humanost, dobre namjere, ujedinila nas je s ovim ljudima bolnih sudbina. Bili smo direktni sudionici u njihovim tragičnim životima i shvatili svu težinu sudbina čija se stvarnost odvijala pred našim zapanjenim pogledima.  Osjtili smo  njeno veličanstvo — ljudskost!. Barijere su bile razbijene još u prvim momentima volontiranja, a susosjećanje je ostalo prisutno i danas bez obzira na kratkoću našeg druženja s njima. Družili smo se od 16. do 18. oktobra, a naš rad se sastojao iz mogućnosti odabira oranizacione radne jedinice Centra u kojem smo rado stavili na probu svoju humanost i svoje sposobnosti. Pričali smo sa ljudima o kojima smo, prije, puno pričali a vrlo malo znali. Družili smo se, pomagali im i smijali zajedno, te dokazali sebi da granice ne postoje, da je bitno podijeliti podjednako krišku kruha koju držimo u rukama kao i ljubav i tugu. Shvatili smo da je humanost jedina osobina koja ne vodi ka svireposti ljudskog uma, da je nju bitno probuditi u mladim ljudima, jer smo svi svjesni da upravo na njima jednoga dana ovaj svijet ostaje. Biti nijemi posmatrač, statista bez formiranog vlastitog mišljenja o migratnskoj krizi, veliki je i razarajući problem društva. Smatram da smo ovu jedinstvenu priliku u našem obrazovanju i odrastanju, dobro iskoristili.

Prijateljstva nastala s našim vršnjacima kako iz Mostara tako i iz migracionog centra «Borići» postaju čvršća i dugotrajnija upravo  zbog mjesta na kojem su rođena ali i zbog ideje ovog projekta — zbog druženja. Istina je da nas je povezala bol, ali iz te boli zaista je nastalo poštovanje i bezuslovna prijateljska pomoć i ljubav. Četvrti sam razred gimnazije, i poput svojih vršnjaka, na raskrsnici odabira životnog zanimanja. Projekat volontiranja uz podršku JRS organizacije pomogao mi je odabrati put nastavka školovanja. Biće to  medicina, jedna od humanijih nauka. Nekad zaista nismo ni svjesni koliko tek neki saputnik našeg života, odlazak u nepoznato putem školskog projekta ili nečija životna slika i priča, može promijeniti naše mišljenje i utvrditi putokaze na našem životnom putu. Moja poruka za sve mlade ljude, a i one starije jeste da su predrasude upravo one koje uništavaju vjeru u ljude. Srce biva zagrijano u momentima kad pomognemo nejakom, nasmijemo beznadežnog čovjeka i osvijetlimo put onome kome su sve svjetiljke na putu pregorjele. Za ovu  veličinu iskustva i količinu humanosti koju je probudila u nama, nikada se nećemo moći dovoljno zahvaliti organizaciji JRS.

U nama se prema njoj razvilo, neizmjerno poštovanje.

lman Hadžijusufović, učenica 4c

Imena učenika Gimnazije «Bihać» koji su učestvovali u projektu volontiranja:

  1. Alagić Edina
  2. Arapović Belkisa
  3. Bašanović Mersudin
  4. Dautović Adna
  5. Hadžijusufović Iman
  6. Herić Almedina
  7. Sušić Anesa
Comments are closed.

Pročitaj i ovo

Vozim iako ne hodam

Savez udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Unsko-sanskog kantona u Gimn…